Paćenik! Gutam stvarnost iz prljave kofe za pomije. Nezdrava je kao Kampanja Romana. Pijem zaleđene pomije kroz cjevčicu, kao limunadu. Strašna patnja! Crijeva su mi tako nagrižena kao da mi je neko dao klistir od koncentrisane sumporne kiseline. Razmislite samo: zašto sam ovakav kakav sam, a ne drugačiji? Nije istina da nekom drugom stvorenju nisam…
2: Kad nešto želiš, to se obično ne desi. 1: Kao Fabian Francoise u “Ljepotici dana”. Ona želi. 2: Preferiram Deneve. 1: Deneve, ona zna, ali ustvari ne zna, zato je nepredvidljiva. Pretvara se i tako nikad ne znaš na čemu si. Fabian, ona očigledno zna. 2: Misliš: njena želja je dublja. 1: Njena se…
Karta pakla ne postoji i ne treba je tražiti. Mnogi su zalutali prateći lažne mape. Teritorija pakla ima formu samog đavola. Tako bar kažu. Oni koji su ga posjetili nisu sigurni. Kao da se ne sjećaju. Kao da ne znaju šta da kažu. Kao da se to ne dešava prilično često.
Ptice se vraćaju u proljeće. Gomile ptica, razbacanih po planeti. Da li se vraćaju kući ili dolaze na odmor? Ptice, treba pitati njih, odgovoriće, to je sigurno. I janjad bijela. Zbog bjeline. Njih bi mogao podnijeti. Mrtvi ga nisu zanimali. Nije ga zanimalo ni ko vadi leševe ispod ruševina. To nikako nije bio njegov posao….
General je hodao praznim ulicama. Tražio je. Mala je bila tu negdje. Kraj u kojem je živila je bio predgradje izgradjeno od komunista i jevreja. Takav je zapad. Nikom ne mozes vjerovati. Najgore u tim krajevima je bilo sto su vapili da ih neko dovrsi. Jezivi osjecaj totalne i jasne nedovrsenosti je lebdio kao zao…
Kroz dim oznojene i vrele kože dolazi General. Svi putevi gore pred njegovim gnojnim talogom. Padaju slojevi plastične moralnosti. Osjeća se smrad duša koje se pretvaraju u crkotinsku marmeladu. On uzima u ruke iglu i konac. Uvlači laganim i preciznim pokretom konac u ušicu. I počinje…
Obozavaocima objektivnosti. Ko je kao dijete kod rodjaka i poznanika medju kojima je odrastao opazao snazna i raznolika osjecanja, no u maloj mjeri istancan sud i zahtijev za intelektualnom pravednoscu, te je prema tome u oponasanju osjecanja utrosio svoju najbolju snagu i vrijeme, kao odrastao covjek, opaza u sebi kako svaki novi covjek smjesta izaziva…
U sebi čujem čudnu pjesmu Tako pjeva naša krv. Mangupska, divlja, i smrdljiva Ali veoma vruća Tako da će joj sve, ah, oprostiti I još će poslije nje, ah, zaplakati! Crvenilo se pjeni u prozirnim oblacima U vihorima igra nago drveće U mojoj duši nešto pjeva I više se ne sjećam tvojih očiju. Čijih! Čijih!
O ptičice mala, mala! Zar ne znaš da je život šala, šala. Dok ja plešem u mraku, ti sklapaš svoja krila. Jer znaš da noć, jer znaš da noć, tebi ne donosi ništa dobro. O, da, ništa dobro… Čujem li to usamljeni cvrkut u noći?