Pred njim se stvori djevojka pomalo tužna lica i sijajuće krhkosti. Khatam je istog trenutka poželio da je zagrli. Ona se nije svojim ponašanjem branila, ali njen je pogled govorio: Kakva šteta što se ranije nismo sreli. Put joj je bila blijeda, i da nije bilo mnoštva sitnih pjegica na njenoj koži, bila bi gotovo…
Sve je bilo jasno. Ono što je on u tom trenutku osjećao, jedan će stari Rus mnogo kasnije nazvati energijom zablude. On će tog rusa upoznati u mladosti i dati mu par korisnih savjeta i obratiti mu pažnju na neke osobine Fjodora Mihajloviča, koje će se kasnije pokazati bitnim za njegov rad. Jasno je bilo…
E pa dosta mu je bilo. Čistog zraka. Morao je otići negdje gdje postoji stara civilizacija gdje ne živi varvarska opasnost kao što je on sam. Dovoljno prastara da se u njoj ne mogu naći izmišljotine kao što su ljudska prava ili demoracija. Na Istok! Morao je nastaviti što dalje na na istok. I naći…
Nije bilo nijedne jedine čestice prašine u zraku. Mogao je vidjeti žilice na listu drveta koje se nalazilo sa druge strane rijeke. Zvuk se prenosio rijetkim i čistim vazduhom jednako dobro. Čuo je jasno nečiji glas iz daljine: Budalo, budalo… Prijao mu je zvuk bilo kakvog ljudskog glasa. Nazvao ga je u sebi: Human vox…
Khatam je bio sam, ali je znao da će biti sa nekim. Osjećao je svjesnu nemoć bijesa. To je bilo drugo. A prvo: osjećao je kako bezrazložno i tijelo i duša luče. Pobjegao je prije nego što se pretvori u sjenku.
Odužio se Khatamov put prema princezi. Sjeo je ispod drveta i izvadio iz džepa malo dimljene jaretine. Zašto ne bi malo prezalogajio? Zagrizao je i zubi su zaškripali. Možda ta princeza i ne postoji. Možda sam je već vidio, a nisam znao da je princeza. Možda ima kose oči kao žena sa asure. Pitanja, i…
Khatamu je dosadilo da šuti, i da gleda, pa je počeo da priča u sebi. Prepustio se zajedničkom vjetru. Kakav je ovo potop i suša? Kazna, to bi moglo biti… Negdje tamo ga je čekla princeza. Ona je mislila samo na sebe. Tražimo vjekovima princezu da bi nam ona rekla da joj kažemo šta mislimo…
Khatam je došao do potoka i ugledao malu srebrenu ribicu na površini. Ribica je iskočila iz potoka i pretvorila se u gavrana. Gavran je glasom starca zapjevao: Svaka svjetlucava riba pliva na površini, na površini, a svaka tamna riba pliva u dubini, u dubini… Odletio je gavran, dok je Khatam prao ruke, i trpao hladno…
Mahovina je mladila bose tabane. Raspukla latica je izgubila ružu. Khatam je ugledao malenog diva. Gledao je i mislio. Gledao je i mislio. Šta ja to vidim?
Kakva je to zemlja sa toliko šume? A ovdje samo nebo. Pomisli Khatam, i učini mu se odmah da sanja.