Tako

Riba se kupala u pjeni koju su stvarali oblaci. Misli su bile fijuk krvavog cirkulara koji je prekinuo omamljujuću grižu savjesti, izbacio zlo i osvojio iskrenost, tako da bi i ono što bi Khatam slučajno rekao ptičicama paperjastim i ohrndanim, zvučalo kao istina. One bi to shvatile na razne načine, a on bi promijenio smisao pitanja i otkrio istinu u njihovim riječima. Ništa ga više nije nije razaralo, i ni prescjecalo. Bio je tu kao što svaki dan ne ne negira svoje prisustvo do noći. Bio je miran i sa noću, jer mu se ona, i ako je bila prljava, činila blagom. Nije više tražio noću svoju majku po grobljima. Nije ispijao prolaznost u tuđim, vlažnim očima. Bio je onaj, ili jedan od njih dvojice, koji je više bio. Možda ih je bilo trojica, tako je jučer mislio, i činilo se logičnim. Ovo je bio jedan prijateljski svijet. Zaista sam i prijateljski. Njegov svijet koji je vikao: zbogom; njemu. To je bio svijet sastavljen od zrnca, a ta zrnca su možda bila prašina. Pojio se svakim zrnom prašine jer mu se činilo manje lažnim.
I takvim kao da nikada i nije bilo lažno. Istina je ovoga puta bila laka. Put je bio jasan. Jasan je put.