Princeza se vrati Khatamu, kao što se vraća more. Počela je da govori tiho i otegnuto, sa istim, nepromjenjljivim ledom u očima. Ispričala mu je priču o zlom usudu koji ju je otjerao iz njene kraljevine.
Ona je u svojoj zemlji nosila ime: Nepostojana princeza. Razlog za ovo ime se nalazio duboko u njenom grlu. U tom tunelu kroz koji prolazi hrana i pjesma, kod nje je kao zla klica bila pohranjena ruža vjetrova. To nježno grlo je često i nepravilno puštalo jak i hirovit vjetar.
Ona bi svom voljenom rekla: Ja te volim…
Sjeverozapadnjak bi odnio ja, (jer to je uvijek bio vjetar jakog ega), južni vjetar – te, i ostalo bi samo – volim.
Voljeni bi pitao: Ma šta to voliš?
Ona bi odgovarala: Tebe volim budalo!
Bura bi odnjela tebe, (jer je bura uvijek bila – mene), istočnjak bi pomeo – volim (jer taj vjetar za suze ne zna), i ostalo bi samo: budalo.
Tako je nepostojana princeza uvijek bila sama.
A ovdje, ovdje ništa, kao da mi nešto stoji u grlu. Ni povjetarca da osvježi lica onih koji me gledaju.
Zaključi princeza svoju priču, i ovaj put ostavi Khatama zauvijek.
Nepostojana
nevjerovatno!! fakat sam prekjuče, imam neki zadatak da napišem neke ko fol kratke priče, i pisala sam priču kako dva prijatelja su osvajali zapad s tim što su išli na istok(jer što istočnije zalutaju, imaju više da hodaju prema zapadu) a razdvojili su ih: ona je gledala na jug a on na sever… i tako su se našli… i na kraju ona je pobjegla na neko vrijeme na s(j)ever… ali in more words: ))
углавно, не знам начина на којем могу да објасним колико ми се свиđа она што пишеш… a to je dobra stvar da se traga: način da isplešeš oduševljenje, ili radost…
Zapravo ovo je najljepša stvar koja se može desiti sa ovim pisanjem. Ovu malu bajku sam napisao ljetos, kad zbog bure nisam mogao da izađem iz kuće, na jednom malom papiriću. I ko zna zašto, bio sam lijen da je prepišem sve do sada. Papirić je imao kockice.
ахаа „Ista kocka – dva lica.„
jednom si mi napisao da ćeš adminima, zatražiti-šta? pa da poslije ga čistiš sa kockastom krpicom ako se sjećam dobro:)
a čak i jedan prijatelj, koji je studirao više od 10godina(mada vjerujem da je najtalentiraniji lik koji je izašo iz tog faxa) počeo da zapisuje na papiriće… na pr. “hoću samo da vas podsjetim, da smrt nas sve voli!! nikad nas ne bi ostavila” na nekom derneku to, ljudi se sjebali, a on otišo da zapisuje na papiriću nešto… zapisivo je i jedan moj san:)… a ja zaboravila kako mi rukopis izgleda… 🙂 zapamtiće se sve te ideje nekako, ne brinem puno… ne brinem puno i da se izgube… uopšte ustvari…
а и јако дуhovit je jebi ga… ne znam šta s njim… trebamo na kafu… i stvarno nije mi jasno šta da radim, šta je pametno… priča se odužila već više od 7 godina…
да ово прочита какун.блоггер.ба jebače me, jer on je bio dečko njenoj najprijateljici, i ne voli ga, ali uopšte… opravdano do duše… 🙂
eve kakun! 🙂 priznavam! grešev_: )))))))